Oduvijek su bili neraskidivo povezani – Rudnik, rudari i fudbal, skoro od prvih dana rada Rudnika, tačnije, od vremena kada je prva fudbalska lopta donesena u Brezu, davne 1919. godine.

Po uzoru na druga mjesta, u prvom redu na gradove u kojima su se, u to vrijeme, školovali mladići iz Breze, na poljanama oko rudarskih naselja i drugim prikladnim terenima, mladići su igrali fudbal. Prema pričanju nekolicine starih građana Breze, prvu fudbalsku loptu u Brezu donio je neki Čeh, tada predradnik u Rudniku, negdje oko 1919. godine i pocijepali su je Anto Barbarić i njegovi vršnjaci na poljanama oko rudarskih kolonija. Do osnivanja prvog fudbalskog kluba sigurno je pocijepano još nekoliko fudbalskih lopti te je tako, polako ali neumitno, fudbal postajao sve popularniji, a loptu je jurilo sve više mladića iz Breze.

Prvi zvanično osnovan fudbalski klub u Brezi bio je Hrvatski športski klub “Građanski” osnovan 1924. godine, a 11 godina kasnije, 1935. ovaj klub promijeniće ime u “Brezanski sportski klub”, skraćeno “BSK” i ovo će ime zadržati sve do početka II svjetskog rata.

Ne zna se pouzdano ko je osnivač kluba – neka samozvana grupa entuzijasta, ljubitelja fudbalske igre ili je pak klub formiran pod uticajem nekog ranije osnovanog društva, kao npr. društva “Hrvatska radnička organizacija” ili društva “Soko”. O tome nema nikakvih pisanih dokumenata, pa čak ni tragova u sječanjima najstarijih žitelja Breze koji su se bavili fudbalom.

Kao i svi slični klubovi u manjim mjestima i “Građanski” se stalno borio sa materijalnim teškoćama. Troškove nabavke opreme, zakupnine za igralište, putovanja i boravka u drugim mjestima za vrijeme odigravanja utakmica snosili su sami igrači, izdvajajući novac od svojih skromnih rudarskih zarada. Tek od 1935. godine, kada klub mijenja ime u “BSK”, klub je novac potreban za nabavku opreme i osnovne aktivnosti kluba obezbjeđivao i organizovanjem sijela, tombole i drugih sličnih oblika zabave, što je bila praksa i fudbalskih klubova u Varešu, Podlugovima, Ilijašu i Visokom.

Prvo fudbalsko igralište u Brezi bilo je u Sutješkom polju, iznad prve željezničke stanice, na mjestu gdje se danas nalazi zgrada Gimnazije. Kasnije će to biti i dosta strma livada na Banjevcu, ispod nekadašnje Bilbijine kuće, u čijem podrumu je bila klubana. Igralište je bilo karakteristično i zbog činjenice da je lopta šutirana sa ‘penala’ na gol koji se nalazio na nižoj strani igrališta redovno završavala iznad prečke, tako da se ni domaći, a ni gostujući igrači nisu mnogo brinuli ako je protiv njih dosuđen jedanesterac pred ovim golom. Obično se govorilo: “Ne boj se penala na donjem golu – svaka lopta ide nebu pod oblake.”

Prvu garnituru novih dresova, tradicionalne zeleno-crne boje, kao i nešto druge opreme, klubu je poklonio Ivo Zloušić, koji je od oca naslijedio pilanu u Dabravinama, nedaleko od Breze. Priča se da je Ivo Zloušić bio veliki ljubitelj fudbala, da je redovno dolazio na sve utakmice koje je su se igrale u Brezi i da je išao na utakmice i kada je BSK igrao u susjednim mjestima, ali da ga niko nikada nije vidio da je sam bilo kada šutirao fudbalsku loptu. Kasnije je u nekoliko navrata kupovao lopte i BSK-u, ali i drugim manjim klubovima po okolnim mahalama, tzv. mahalskim klubovima.

U periodu između 1935. i 1941. godine bavljenje fudbalom postajalo je sve masovnije, i po mahalama niče više klubova, ali su oni bili sezonskog karaktera. Klubovi su bili aktivni i igrali su utakmice uglavnom samo za vrijeme ljeta, dok su đaci bili na feriju, a imali su nazive kao npr. ‘Rudar’, ‘Sutješčica’, ‘Brezanka’, ‘Križ’, ‘Banjevac’ itd. Ovi klubovi su organizovali međusobna takmičenja turnirskog karaktera, povremeno je ovu organizaciju preuzimao i sam BSK. Sami klubovi imali su vrlo skromnu opremu, ponekad samo loptu, a ni to baš uvijek, pa se lopta pozajmljivala od onih koji su je imali.

Za skoro dvije decenije rada i aktivnog djelovanja fudbalskog kluba ‘Građanski’, a zatim i BSK-a u gradu uglja na rijeci Stavnji odigran je veliki broj utakmica, kako u Brezi, tako i u susjednim mjestima, ali o tome nema sačuvane arhivske građe, sječanja živih učesnika blijede, a i njih je sve manje.

Ipak, pouzdano se zna da su i ‘Građanski’, a kasnije i BSK, igrali utakmice u Vareš Majdanu, Varešu, Podlugovima, Ilijašu, Semizovcu, Visokom, Kaknju, ali i u Zenici, Zavidovićima i Travniku, a klubovi iz ovih mjesta bili su česti gosti u Brezi. Posebno dobri i prijateljski odnosi održavani su sa fudbalskim klubovima ‘Zrinski’ iz Vareša i ‘Metalac’ iz Vareš Majdana, kao i FK ‘Rudar’ iz Kaknja.

Proljeće 1945. godine u Brezu je donijelo dugo čekanu slobodu i jedan zeleno-crni cvijet – FK ‘Rudar’ koji nastavlja ono što su počeli ‘Građanski’ i BSK. Priznanje svim generacijama koje su razvijale sportski duh u ovom gradu igrajuči fudbal stiglo je povodom proslave 50-te godišnjice Fudbalskog saveza Jugoslavije kada je FK ‘Rudar’ dodjeljena spomen povelja za dugogodišnji rad i zalaganje na razvoju i unapređenju fudbalskog sporta na području Fudbalskog saveza Sarajevo.

Prema nepodijeljenom mišljenju svih poznavalaca fudbala u gradu rudara, a i daleko šire, najbolji fudbaler u Brezi svih vremena je Mato Bjelogravić, jedan od trojice braće Bjelogravić koji su zajedno nastupali za ‘Rudar’ i čine rijedak trolist u fudbalu u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji i fudbalskom svijetu uopšte.

Interesantno je pomenuti da su za FK ‘Sloga’ iz Ilijaša nastupala tri brata Macanović, ali su kratko vrijeme igrali zajedno. Bjelogravić Mato, Marko i Pero sinonim su za ‘Rudar’ iz pedesetih i šezdesetih godina 20. vijeka, a zajedno sa Alaupović Perom, Kostić Vojom, Veljak Avdom, Jusufović Vejsilom, Ismić Alijom, Pražak Vinkom, Kneževićem, Markicom i drugima ostali upamčeni kao jedna od najboljih generacija ‘Rudara’.

Uvijek su fudbaleri i rudari bili jedno te isto, samo na različitim mjestima, u različito vrijeme i u različitim odorama – nekada plava radnička bluza sa ukrštenim čekićima na grudima i na nogama tradicionalne crne rudarske čizme sa prepoznatljivom zelenom prugom, a nekada zeleno-crne prugaste majice ispod čijeg je grba uvijek kucalo rudarsko srce. I uvijek zeleno-crna boja. I kao simbol Rudnika i kao simbol fudbala.

I dok je Rudnik bio srce grada, a ‘Rudar’ bio čedo i grada i rudara, ekipu ‘Rudara’ činili su rudari, a rudari su živjeli od Rudnika i za ‘Rudar’. Znamo da je svaki navijač i selektor i trener, ali prema mišljenju mnogih koji su igrali fudbal i u ‘Rudaru’, ali i za druge klubove u susjedstvu, ‘Slogu’ iz Ilijaša, ‘Bosnu’ iz Visokog, ‘Vareš’ iz Vareša, ‘Mladost’ iz Župče, ‘Rudar’ iz Kaknja, slažu se u jednom, jedanaest najboljih u istoriji fudbala u Brezi predvodi kapiten:
•Bjelogravić Mato – Krljo (Lider ekipe, stamen i pouzdan, beskompromisan borac, fer i pošten fudbaler, iskren i dobar prijatelj, ostat će upamčen kao najbolji fudbaler svih vremena koji je igrao za ‘Rudar’ i ostao njegova legenda)
• Vejsil Jusufović, golman
• Anto Šikić
• Slavko Subotić
• Mirsad Nefić
• Ramiz Kovačević – Čeresta
. Mato Bjelogravić Krljo
• Dušan Subotić – Čučke
• Kasim Herco – Tarle
• Duško Budimir – Gari
• Pero Alaupović
kao prvih jedanaest i na klupi:
• Svetislav Subotić – Ceco, golman
• Halid Barjaktarević
• Kruno Novaković
• Božidar Čolović
• Vinko Pražak
• Alija Ismić

Iz ove galerije treba pomenuti i najboljeg golmana koji je branio gol ekipe u zeleno-crnim majicama, Vejsila Jusufovića, golmana kome su i ‘rašlje’ bile na dohvat ruke i koji je zajedno sa neprelaznim Matom Bjelogravićem donio brojne pobjede ‘Rudaru’.

Najbolji lijevi bek koji je igrao za ‘Rudar’, požrtvovani i neumorni igrač koji se isticao odličnim skokom i igrom glavom je Slavko Subotić. Na jednoj utakmici sa tradicionalnim rivalom, ‘Slogom’ iz Ilijaša 1963. godine, na terenu u Brezi koji je bio pokriven šljakom, zadobio je tešku povredu lijeve noge. Nakon teškog preloma noge dugo se oporavljao. Razumije se da je i sam radio u Rudniku. Kao i skoro svi koji su, bar u to vrijeme, igrali u ‘Rudaru’.

U Brezi, ustvari, skoro da i nema porodice iz koje bar jedan član nije radio u Rudniku, a često je Rudnik bio mjesto u kome su se smjenjivale generacije iz jedne porodice, tako da su Rudnik, brezani i ‘Rudar’ skoro sinonimi. Bilo šta od ovog da pomenete, ostalo se podrazumjeva. Brezani su asocijacija na Rudnik, Rudnik je bio sinonim za ‘Rudar’, a ‘Rudar’ je bio ponos i Breze i Rudnika.

U kasnijim generacijama bilo je i prvoligaških fudbalera koji su poniklih u ‘Rudaru’, neki su čak bili i u nekim reprezentativnim selekcijama, ali nikada fudbaleri iz mlađih generacija nisu toliko davali svom ‘Rudaru’ kao ova generacija, nikada više mlađe generacije nisu bile tako posvečene svom klubu kao ova legendarna generacija.

Mlađima je ‘Rudar’ ćesto bio samo početna stanica, ali im to ova generacija ne zamjera. Jer ne znaju oni kako vas može obradovati par novih kopački koje vam pokloni navijač koji se u Brezu vraća iz Zagreba ili Beograda sa studija ili poslovnog puta. I ne znaju oni koliko je srce ispunjeno radošću kada se nosi zeleno-crni dres sa ukrštenim čekićima i kada se igra za svoj klub, za svoj grad i kada se postigne pobjeda. A ne znaju ni kako poraz pada teško dok se protivniku pruža ruka i čestita na pobjedi koju ste toliko silno željeli. Fudbal je i zbog toga tako čaroban.
(Arhiv Rudnik Breza)